Видео свједочење: Остоја Слијепчевић, Турјак

Transkript intervjua:

Moje ime je Ostoja Slijepčević…Rodjen sam 12.08.1933. u selu Turjaku pod Kozarom, kod Bosanske Gradiške. Završio sam prvi razred osnovne škole u Kraljevini Jugoslaviji….U našem selu rat smo osetili tek 1942. godine kada smo morali da bežimo od kuća. Do tada su ljudi radili [uobičajene poslove], bilo je to selo, ali veliko selo, bile su tu i škola, i crkva, i železnička stanica
.
Dobro se sećam, bio sam u dvorištu sa drugom decom, jednog čoveka koji je vikao sa jednog, kako smo ga zvali, ravnog puta: “ Bežite, idu i kolju od Gradiške i Topole“, a Topola je dole ka Banja Luci „sve kolju, ubijaju, pale! Beži narode!“. I onda su se [ljudi] uzbunili. U to vreme bile su tu kuće od tri strica i naša kuća, četvrta. Bilo nas je dvadeset i jedno u široj familiji. U mojoj familiji bilo nas je sedmoro, majka samo što se nije porodila. Dobro se sećam kako smo bežali, kako je nastala panika, sve dok nas nisu jednog dana opkolili i ustaše i Nemci.

Onda su nas poterali u jedno veće mesto, Podgred, gde je bila jedna pilana sa velikim dimnjakom, nalik fabričkom dimnjaku, i odatle peške uz cestu. E, tada je počelo… tada sam video prvo ubistvo. To je bilo na cesti. Idemo prema Gradiški. Ustaše idu sa strane sa puškama, a mi, deca, žene, ljudi, moj otac, majka, baka, idemo [izmedju njih]. Medjutim, ako se neko oklizne , padne, posrne, onda ih [ustaše] udaraju.

Smilja, moja mala sestra od dve godine je slučajno pala, mada se držala za baku. Bio je tu i Mikica koji je mladji od mene, Danica koja je starija od mene i ostali. Baka se sagnula da povuče Smilju. Odjednom, samo sam video da ju je ustaša udario kundakom u glavu. Ona [baka] je imala … kod mene su to zvali,sada više nema toga, bošča. To je belo platno sa crvenim krajevima i šljokicama, . Ono belo platno je pocrvenelo [od krvi], a ona je pala. Ja sam počeo da plačem, a ona rulja ide, gura nas. Tek sam posle rata saznao da ju je još jedan put udario i da više nije ustala. Tu je ostala. Baka je bila prva iz familije koja je nastradala. Onda smo terani preko Save, preko onog mosta, [sve do mesta] gde je nekada bio zatvor, u Staru Gradišku.

Tu u Staroj Gradiški, ne znam kada, odvojili su muškarce koji su bili [radno] sposobni, mladji, jači, ali i one starije. Samo majke i deca su smešteni u dvorište.Tu su bile neke betonske prostorije, velike, visokih zidova. Tu su nas smestili. Ali, gde je otac, nisam znao. [Kasnije] smo jeli…bio je jedan veliki kazan u ćošku, tu su nam nešto zamutili, ne znam šta. Sedeli smo na betonu [i jeli], svaka majka sa svojom decom.

Jednom su ušli neki ljudi, jedan po jedan. Na kapiji stoje dva stražara, dvojica ustaša. Puste jednog čoveka i on udje da se pozdravi sa familijom. Po jedan [ustaša] stoji sa svake strane [kapije] i kako god ko izlazi oni ga dočekaju sa kundacima pa ga dobro [izudaraju] po ledjima. Pojavio se i moj otac. On je bio 1907. godište, imao je tada trideset i pet godina. Samo je rekao majci Stoji: „Pazi na decu. Ja idem. Teraju nas u Nemačku“. Miloša su ubili, Radu su ubili. To su mi bili ujaci. Treći najstariji [ujak] Mitar ostao je kod kuće. Rekao je: „Ko će mene dirati!?“. Sedeo je ispred kuće i jeo. Tu su ga zaklali. A otac je izašao da ga nijedan od ovih ustaša nije zakačio. Ja sam toliko bio srećan da mog oca nije nijedan…obojica su ga promašila. On se nekako izvio i prošao. Više ga nisam video.
Ubrzo su nas odatle prebacili u Jasenovac, ali [za nas] nije bilo mesta. Bile su žice, ali su i postavljali nove, gradili su [logor]. Zato su nas [smestili] u kuće u Mlaku. U kućama nije bilo nikoga. Za pojesti nije bilo ničega. Deca su se rastrčala po tavanu: „Kupimo kukuruze!“. Onda sam pošao i ja sa mojom sestrom Danicom, penjali smo se i kupili zrnje gde koje nadjemo pa je majka to kuvala. Tako je to nekako išlo. Posle nekog vremena, ne više od desetak dana, odjednom nema moje starije sestre Danice. Ja ne pitam majku zašto je nema. Nilo nas tu nije tukao… Onda su nas ponovo sve oterali u Jasenovac. Sada su nam napravili mesta.

Tu smo našli Desanku,moju sestru od strica, koja je 1928. godište. Ona je nešto pričala majci, ali ja nisam znao šta, nisu mi dali da slušam.Video sam da je majka plakala. Desanka je bila odmah [iz svoje kuće] otišla u logor [Jasenovac]. Tek negde 1979. ili 1980. godine sam razgovarao sa njom.. Pitao sam je: „Desanka, šta je bilo sa mojom Danicom“ Za sve znam gde je ko nastradao, ali ne znam za moju Danicu. „Nemoj da kažeš starom“,rekla je. Otac je bio još živ, posle godinu dana je umro, djedo su ga zvali. „Nemoj da kažeš djedi. Ako mi to obećaš, onda ću ti reći“. „Obećavam, neću kazati“.

„Vi ste „, kaže „sutradan došli, a dan pre su doveli Danicu. Neko je ponudio da će iz tih kuća [u Mlaki] da povede neku decu i prebaci ih preko Save nazad za Bosnu. Pošto je Danica bila malo veća, strina [Ostojina majka] ju je pustila … da se bar neko spase. Ustaše su uhvatile tog tokom noći, a nas su ujutro postrojile. Tu su bile četiri devojčice iz sela Grbavaca i medju njima i naša Danica. Bila je najmanja, imala je jedanaest godina, uzela dvanaestu. [Ustaše] su nam preko zvučnika kazale: „Ovako će da prodje ko god pokuša da pobegne“. Onda su četvorica ustaša dolazile i svaku [devojčicu] hvatali po dvojica za noge, po dvojica za ruke i nosile do one peći u ciglani i sa licem na dole ih ubacivali naglavačke [u peć]. Naša je Danica bila zadnja“.

Zato ja u Jasenovcu obavezno polažem venac. Za nju. Ona mi je [jedina od familije] tu nastradala.