Видео свједочење: Смиља Тишма

ТRANSKRIPT:

U dokumentima piše da sam rodjena 09.06.1929.  Doznala sam mnogo kasnije, posle petnaestak, dvadeset godina, da nisam ni tog datuma ni te godine rodjena.  Rodjena jesam u mesecu junu, pred Vidovdan, ali se ne zna koji datum. Nisam rodjena te godine jer se moja majka tek udala par meseci pre 1929.  Nije me rodila odmah, nego posle tri, četiri godine.   Znači da je prava godina rodjenja neka druga godina, ali tako piše i ja tako govorim.

Imam dve sestre i brata. Nas troje je rodjeno jedno za drugim u roku od tri i po godine. Znači da smo svo četvoro rodjeni izmedju 1931. i 1936, odnosno 1937. godine.  Izmedju nas troje i najmladje sestre je malo veći razmak, a nas troje smo jedno za drugim rodjeni.  Izmedju mene i sestre je jedanaest meseci razlika a izmedju brata i te moje sestre razlika je osamnaest meseci, tako da smo za tri i po godine rodjeni svo troje.

To je seosko domaćinstvo gde sam rodjena.  Otac je bio zemljoradnik, majka domaćica. Imali smo detinjstvo kao i sva deca rodjena na selu.  Igrali smo se po širokim poljima, šumama.  Ja sam volela da se penjem po drveću, i tog dana kada su nas poterali u logor 1941. ja sam bila negde u voćnjaku, negde na livadi, ne znam ni ja gde, tek je komšinica rekla: „Trči, eno ti mater oteraše sa sestrom i bratom!“. U stvari, sa sestrom Maricom.  Marija joj je ime, pa [smo je zvali] Marica. Kada su ustaše došle, zatekli su u kući majku sa tom najmladjom sestrom i bratom, a nas dve starije sestre smo bile negde [van kuće], tako da smo mi kasnije dotrčale za majkom.  Ustaše su terale taj narod preko jednog polja do Velikog Grdjevca.   Tako se to selo zove.  To je bilo opštinsko mesto. Od tog mog sela Zrinjska gde sam rodjena do Velikog Grdjevca ima dvanaest kilometara.  Mi smo peške prošli taj put. Kada sam pristigla majku i taj ogroman transport dece, žena i starih ljudi, jedva sam pronašla majku u toj gomili naroda i tu najmanju sestru i brata.
Poterani smo iz kuće kako smo zatečeni.  Kasnije su nam komšije koji su ostali doneli neku garderobu pa smo se obukli.To je bilo negde juna, jula meseca 1941. godine. Otprilike dva meseca pre toga, odmah iza nastanka NDH, a kao što znamo NDH je nastala 10. aprila odnosno kako oni kažu travnja 1941, moj je otac sa još sedamnaest vidjenijih seljaka iz tog sela oteran i smešten u ustaški tabor u Velikom Grdjevcu. Pošto se moj otac bavio lovom imali smo velikog psa. Mi deca smo ga zvali Žućko. Bio je opasan pas i vezan preko celog dvorišta, od štale pa do ulaznih vrata od kapije. Dvorište je bilo veliko.Odmah iza kuće je bio veliki voćnjak, malo dalje ispod kuće [drugi] voćnjak a ispred kuće veliki vinograd.  To je sve bilo naše. Oni [ustaše] su tada  ubili psa . Ne znam gde smo mi deca tada bili, da li u školi ili negde drugde.  Moj otac je čuo pucanj iz puške jer su ustaše morale da ubiju psa da bi ušle u dvorište. Zato je [zbog pucnja] otac došao da vidi šta se dešava i tako su ga uhapsili. Možda ga [inače] ne bi uhapsili. Možda bi pobegao kao što je stric Pavle pobegao.  Tako bosog kako je radio, tako su ga oterali.

Najstrašnije je bilo kada sam svog oca videla u taboru.  Majka me zamolila: „Hajde, kćeri, ponesi ovo ocu“. Ona nije smela da ide, valjda se plašila, ne znam zašto je mislila da [je bolje] da ja podjem. Još je jedan komšija išao kod svojih rodjaka. Ponela sam ocu cipele i nešto da obuče, jer tako kako je radio u voćnjaku, tako je oteran. Zatekla sam oca svog u krvi.  Jeziv prizor. On je bio preneražen [kada me je video], nije mogao da veruje da sam ja, njegova najstarija ćerka, tu. „Kako si ušla? Beži odavde!“, pokazivao je rukama [da idem]. Da li je čučao ili sedeo, ne znam tačno, ali je bio u jednom ćurku jedne sobe. Ja sam se pored ustaške straže provukla. Na dete niko nije obraćao pažnju.  Kažu [ljudi] da sam bila slobodna i promućurna.  Nisam bila plašljiva, umela sam da se snadjem. Pa, pentrala sam se po drveću, a kažu za takvu decu da su neustrašiva i snalažljiva. Ja sam to culce, tamo se za paket kaže culce, dala ocu.  Tu smo se poljubili i pozdravili, a on je samo vikao da bežim odatle.  On je očajno izgledao.  Tada sam ga videla i nikada više. Niko od nas ga više nije video.

Odatle je moj otac sa tih sedamnaest seljaka oteran u Koprivnicu u zatvor Danicu.  Svi znaju, svi su čuli za taj zatvor.  U Danici je bio sve do otvaranja logora Jasenovac, koji je je počeo da radi kao logor 19. avgusta 1941.  Mirko Gužvica, [moj] zemljak, seljak, koji je [tada] imao oko dvadeset četiri, pet godina, bio je takodje sa mojim ocem oteran i sve vreme je bio sa njim.  Bili su [u Jasenovcu] u logoru III, takozvanoj Ciglani. Mirko Gužvica je preživeo logor Jasenovac. Učestvovao je  u proboju Jasenovca i ostao živ. Ja sam se kasnije interesovala i tražila da saznam kako je naš otac završio. Mirko Gužvica mi je rekao da su oca jedno jutro našli mrtvog ispod peći.  Ćuli ste za tu čuvenu peć.**  Verovatno je skončao od gladi i od patnji, od strašnog i surovog života u logoru.  Oni [zatvorenici] su radili u toj ciglani. Radili su i neke druge poslove.  Čula sam i za Kožaru  [kamp IV Kožara]. Ne znam koliko je vrsta tih radionica bilo [u Jasenovcu]. Tako sam čula za očevu smrt i kako je otac završio.
Majka i mi deca smo poterani te iste 1941. godine. Rekla sam na početku kako su nas oterali.  Ništa od stoke nije pošlo sa nama, sve je to ostalo.  Bili smo na velikoj poljani u Velikom Grdjevcu nekoliko dana, a zatim su nas vozovima kojima se vozi stoka i namirnice, teretnim vagonima, prebacili do Bjelovara i tu smo opet bili na poljani. Bilo je jako puno sveta.  Taj deo gde sam ja rodjena nalazi se izmedju Bjelovara, Virovitice i Daruvara. [Ta oblastt] zove se Bilogora. Tu [u Bjelovaru] smo bili jako dugo, negde do kasne jeseni. Odatle su transporti išli za Srbiju. Jednog dana se čula vest, a to sam ja i posle rata čula iz priče, možda tada nisam bila svesna toga, da Nedić više nije primao transporte Srba iz Hrvatske i nas su vratili kući.

Mi smo tu zimu ’41. na ’42. prezimili u kući. Ali, ništa nismo imali, u strahu smo živeli.  Ja se probudim noću, čujem da majka hoda, pa je pitam: „Zašto majko hodaš, što ne spavaš?“, a ona kaže: „Ćuti sine, ćuti“, umiruje me. Ustaše su stalno šetale ispod prozora, oko kuće. To bi majka tek sutradan rekla, kad je već prošlo. Seljačke kuće  [su bile] niske, prozori [niski] , sve se videlo [spolja].

1942. smo ponovo oterani u logor. Da li je bio maj ili juni, ne bih znala tačno da kažem, ali bilo je lepo vreme. Mislim da je bio juni jer su još trešnje bile na drveću. Sećam se crvenih trešanja. Tada smo opet oterani u Veliki Grdjevac.  To je bila prihvatna stanica, a odatle smo transportovani za Bjelovar. Tu smo ubačeni u vagone i iz Bjelovara smo otišli za Jasenovac. Kažu da smo putovali osam dana od Bjelovara do Jasenovca, a to je negde oko devedeset kilometara. Osam dana!  Majke su deci davali da piju urin. Sećam se drveta gde su stali vagoni i gde su nas istovarili i sećam se jednog drveta a na njemu kuka. To su bila vešala  Tu su vešali.  To mi je ostalo u sećanju i čak se i brat toga seća iako je mladji od mene dve godine. Kada smo on i ja zajedno otišli na otvaranje Spomen područja Jasenovac 1964.  oboje smo se toga setili.

……………………….

Iz Jasenovca smo otišli za Staru Gradišku.  Zašto su nas prebacivali. [ne znam]. Mi smo, sećam se, u Jasenovcu bili pored neke barake, a kažu da je bilo preko pedeset baraka. Koliko se sećam, kada su nas istovarili iz vagona, do tih baraka nismo išli daleko, ali smo bili pod vedrim nebom. Nismo spavali u baraci, već napolju. Sećam se da smo bili ispod strehe od te jedne barake. Šta je u toj baraci bilo, ne znam. Mi se nismo odvajali od majke. Bili smo mala deca, sitna, bili smo uplašeni, jadni, nikakvi.

– Da li ste dobijali hranu i vodu?

Sećam se da su u velikom crnom kazanu doneli nešto belo, rekli da je to neka kaša i da ko ima neki sud kod sebe da uzme. Ko nije imao – ništa [ne bi dobio]. Ako je neko imao nekoga od familije ko je imao taj sud onda bi sačekao da taj pojede pa bi uzimao taj sud i jeo. Koliko smo dugo bili u Jasenovcu ne znam, ali smo odatle prešli u Staru Gradišku.

U Staroj Gradiški uz zgradu za koju ne znam šta je bila pre rata bilo je stepenište i mi smo bili na tom stepeništu i dole oko zgrade. Neko je sedeo, neko ležao. Stalno se čuo plač dece i ja nisam znala odakle taj plač dopire. Sve sam gledala oko sebe, nigde decu nisam videla a stalno se čuo dečji plač. Medjutim, pre desetak godina čula sam od Mare Vejnović koja je bila zarobljena kao sekretar SKOJ-a i isto bila u tom logoru, da je ona kao mlada devojka od dvadeset godina bila dodeljena tom dečjem delu. Tu su bila tek rodjena i deca do dve godine i ona je bila prisutna kada su tu decu potrovale časne sestre. Mazale su deci nešto po ustima i ona je pitala: „Šta im to mažete?“. „Pa da ne plaču i da ne žedne“. Posle jedno sat i po, dva, ta su deca počela da cvile, da strašno plaču, i sva su pomrla.
Odatle smo, ne sećam se kako, stigli do Siska. Sve je to bio sistem logora. Tu su bile Bročice, Kozjak…  Jedanaest logora je bilo u toj okolini. U Sisku su bili stariji muškarci, žene i deca. Jednog dana su počeli da odvajaju decu od majki. To je bila strašna scena. Sećam se jedne majke koja nikako nije dala dete. Bila je žica, ograda i vrata. Ustaše su tu dogurale majke sa decom. Deca su bila pored majki. Mi smo bili nabijeni kao sardine, bilo je jako puno naroda.  Ta majka nije dala dete i jedan je ustaša uzeo to dete i bacio ga. Bilo je to malo dete. Čim je bilo na majčinoj dojci nije moglo biti starije od godinu i po, možda je bilo i mladje, ne znam.  Bacio ga je i lobanjica tog deteta je pukla. Ja sam to videla. On je zgrabio to dete i bacio, a ta majka je počela da se baca, da vrišti, da čupa kosu sa glave.  Ja sam se okrenula i sakrila oči da ne gledam. To je bilo u mojoj neposrednoj blizini. Nerado pričam o tome, ne volim toga da se sećam.

U Sisku smo mi deca  bili u jednom delu za koji kažu da je bila fabrika stakla pre rata. Bili smo na podu, na slami, ništa nije bilo ni da se pokrijemo. Sećam se da bi svakog dana išao jedan čovek u crnom odelu sa kolicima koja se guraju. Ja sam tek posle rata, kada sam izašla iz logora, videla takva kolica na železničkim stanicama, ranije to nisam ni videla.On bi valjda video kada je neko dete mrtvo i uzimao ga je ili za ruku ili za nogu i bacao na ta kolica. Tako je išao kroz tu veliku prostoriju. Ja sam oduvek imala lak san, tako da sam danima ujutru gledala kako on prolazi sa tim kolicima i skuplja decu. Koliko smo dugo bili u Sisku, ne znam.

Majka je ostala iza žice na jednoj strani, a mi smo deca bili na drugoj  strani i na neki način smo bili slobodni jer se sećam da smo sestra i ja znale da se provučemo kroz žicu. Tu je nedaleko bila Kupa [reka]. Bila je već jesen i mi uberemo neobranu papriku i poneki crveni paradajz i nosimo to u onim našim haljinicama ili šta smo već imale na sebi, ne sećam se.  Dodjemo do te žice kroz koju smo se provukle, ali sa one druge strane ima puno dece i ona nam sve otmu, tako da ništa ne stigne do brata i mladje sestre.

Deo 2.

Jednoga dana smo došle čak do pijace u Sisku.  Ali, pošto smo tako jadno izgledale, jedna žena pridje i kaže: „Deco, jeste li vi iz logora?“. Mi kažemo da jesmo.  „Joj, deco, bežite, sklanjajte se da vas ne ubiju ili da vas ponovo ne odvedu“. A mi izašle iz logora. Mi tako jadne, male, idući istim putem kojim smo došle, vratimo se u logor. A tu gde smo prošle kraj te žice i tu nedaleko od reke Kupe, ogromna gomila kose. Nas su šišali do glave.  Žene su šišali skroz: i genitalije i kosu i ispod pazuha. To sam čula posle rata.  Tada nisam bila svesna i ni ne sećam se da su nas šišali, ali se sećam te kose pored koje smo nas dve prolazile.

Iz Siska su nas jednoga dana prebacili u dečji logor Jastrebarsko. Stotine dece. Hiljade dece. Kažu da nas je u logoru Jastrebarskom bilo negde oko tri hiljade. Kao mali mišići. To su sve bila deca do dvanaest, trinaest, četrnaest godina.Ako je dete bilo punije i jače…. Recimo, jedna moja komšinica i drugarica koja je bila starija od mene godinu dana uspela je zajedno uz majku  da ode za Nemačku. Bila je visoka i razvijena i rekla je da je starija.  Tako je uspela da se spase.  Njen brat Jovica koji je bio vršnjak moga brata odveden je iz Jastrebarskog i ne zna se gde je. Možda je neki okoreli ustaša, jer su ih oblačili u ustaška odela i školovali i pravili od njih Hrvate.  Ima puno takvih primera.  Deca su bila mala i mnoga nisu znala da kažu ni kako se zovu. Mi smo znali. Ja sam znala jer sam bila najstarija.
Iz Jastrebarskog su nas jednoga dana doveli u Ludbreg. Ludbreg je od Jastrebarskog [udaljen] jedno tridesetak kilometara.  Ali, ja sam to doznala kasnije.  Tada to nisam znala. Opet smo bili na nekoj goloj poljani, To je verovatno bilo sajmište ili neka pijaca. Tu su seljaci, roditelji domobrana i ustaša dolazili i uzimali decu za ispomoć u kući da čuvaju kravu, guske i tako. Svako je uzeo nekoga od nas, a pošto je najmanja sestra bila mala, nju niko nije uzeo a ja nisam htela da je ostavim. Ova žena koja je mene uzela videla je da ja neću da idem dok nju neko ne uzme i onda je zamolila jednu svoju komšinicu, kume su bile, i po zagorski rekla: „Ajde, bu ti moja deklica pazila tu tvoju“, jer je i ona imala ćerkicu od četiri, pet godina, [isto] kao i moja sestra. Tako je ta žena uzela moju sestru i [tek] tada smo krenuli.
Naš komšija [iz našeg sela] čika Mata Prožeković, [bio je] Hrvat. I medju Hrvatima ima i dobrih ljudi. Verovatno je čuo od nekoga gde smo mi.  Jednoga dana dolazi čika Mata po nas da nas vodi kući. Kada smo došli [kući] već je bila  jesen 1943.  Zaboravila sam da kažem da kada smo bili [došli] u Ludbreg padala je kiša i sneg. Hladno je bilo što znači da je već bio novembar, decembar. A čika Mata kada je došao po nas sledeće godine, 1943, to je već bila jesen, mislim da je bio kraj avgusta. Bilo je već hladnjikavo. Sećam se da smo išli ujutru i da je kiša padala.

Kuće nije bilo. Kuća je bila zapaljena već ’42. godine i iz nje je sve odneto.  Kada smo došli samo su bili zidovi i odžak. Stoka odneta, sve već zaraslo u korov. Ja sam ušla da vidim da li ima nešto unutra. Nema ništa. Našla sam očevu sliku pored kuhinje. Valjda kako su nosili [stvari] pa je slika ispala. Nije bilo ničega, ni fotografije, ni jedne stvarčice da se uzme.  Ništa nije bilo.  Tu smo sačekali oslobodjenje. Rasporedili smo se kod familije i bliskih rodjaka i komšija u selu i u susednom selu.  Bežali smo kada naidju ustaše i Nemci u planinu Bilogoru. Baka, očeva majka, nije smela da nas uzme.Ona je jedina ostala u kući.  Stric i njegov sin su bili u partizanima. Kada su mog oca hapsili, on [stric] je čuo da hapse i pobegao je u šumu.  On je bio u šumi dok se nisu formirali prvi odredi i prve partizanske baze, negde u junu, julu i avgustu. Ljudi su bežali, pa kako su se snašli. Bio je u području Bilogore.  Stric nije imao dece. Strina Anka, njegova supruga, bila je dobra žena. [Stric] je imao brata. Taj njegov brat Stevan imao je sina Stevicu koji je bio vršnjak moga brata.
Prošle godine sam otišla da vidim taj kraj, nešto me vuklo da odem. Ničeg nema, ne mogu da prepoznam. Nema ni vinograda ni voćnjaka.  Sve je zaraslo u šumu. Bile su dve škole u selu.  Od jedne se vide samo zidovi, a od druge u koju sam ja išla ne vidi se ni gde je bila. Tu je [sada] ogromna šuma.

Često smo bežali u planinu za vreme šeste i sedme ofanzive.  Mi koji smo učili školu posle rata znamo kakve su to ofanzive bile. Bili smo na Bilogori. Ja sam ostala bosa na Papuku u sred zime, bio je januar mesec. Stalno smo bežali od ustaša i Nemaca. Baka, očeva majka, uvek je ostajala. Ona od kuće nikuda nije išla.  Nju su par puta stavljali pred zid da je streljaju. Naše selo je bilo mešovito.  Bilo je Nemaca, Čeha i Poljaka po narodnosti, ali je prevashodno bilo Srba. Osamdeset posto je bilo Srba, a ovih drugih po par porodica od tih nacionalnih manjina. Ta neka strina Gizela, tako su je zvali, Gizela joj je ime,  je par puta spasila život toj mojoj baki. Baka nije smela da nas uzme. Mi samo što dodjemo da je vidimo, [već] idemo.“Bežite, bežite!“. Ona nas je prosto terala jer se plašila da ne naidju [ustaše ili Nemci]. To naše selo je bilo na slobodnoj teritoriji, ali za čas naidju ustaše, Nemci, za čas naidju partizani, jer je od Lončarice i Peratovice, gde je bila [partizanska] komanda mesta, bilo dosta udaljeno, nekih četrdeset, pedeset kilometara.

Posle rata smo otišli u dečje domove ratne siročadi. Slučaj je hteo da smo bili po Srbiji. Jedna sestra u Novom Sadu, Kikindi, Subotici, ova mladja sestra u Umci, Valjevu. Ja i brat smo bili u Beogradu ali u različitim domovima jer smo bili različitih uzrasta. Moj brat je kao dete otišao u partizane.  Bežao je od strica, nikako nije hteo [kod njega da ostane]. Ovaj ga je uzeo kod sebe da ga sačuva, a brat kako koja partizanska jedinica naidje on joj se priključi. U ratu je bilo dosta malih dečaka, [kao] kurir Jovica i drugi, ima tih priča. On je bio mali i uvek je govorio: „Hoću oca da osvetim!“. Hoće da osveti oca, a dete.
Bio je u štabu čuvene 28. slavonske proleterske divizije.  Geca Bogdanović ga je uzeo kod sebe u štab, ali on nije hteo da bude tu [u štabu].  Dali su mu nekog konjića i on je na tom konjiću nosio poštu i išao od jedinice do jedinice, kao pravi veliki borac. Bio je sjajan taj moj brat.

Kada su nas odvajali od majke u Sisku, majka nas je poljubila i rekla: „Neka vas čuva Sveta Petka“.  Ja sam tako čula za Svetu Petku i upamtila i eto posle toliko godina sećam se toga. Možda ima nešto u tome, ja nisam vernik, ne verujem, ali se sećam toga.

U Jastrebarskom je bio jedan veliki samostan. Imala sam nameru da odem da vidim taj samostan ali jednostavno mi se nije pružila prilika.   U Zagreb nisam htela da idem, ne želim ni da ih vidim ni čujem. Ali bih htela i možda ću na leto da odem da vidim taj samostan.  Kada su u Jastrebarskom skupljali i odvodili mušku decu, došla  je svita crkvenih velikodostojnika.  Mi smo bili u toj velikoj prostoriji gde je slama dole gde smo spavali. Bilo je jako puno dece.  Dečake su skupljali i odvodili. Jedna časna sestra nam kaže tiho: „Sklonite vašeg brata“. Moj brat se zvao Nikola, a zvali smo ga Nikica. Ja ga ćušnem u ćoše. On još počne da viče na mene što ga guram, a ja kažem: „Ćuti“. Sad su oni naišli i tad je i je taj Jovica [koga sam pominjala] nestao.  Njegova majka je uvek plakala i pitala da li znamo šta je sa njim.

–  Da li je Vaša majka…

Za moju se majku ne zna kako je završila. Ona je ostala u Sisku. Verovatno je ubijena. Raspitivala sam se kasnije. Oni su ubijali iznemogle i iznurene. Možda je tu završila. Udare kundakom i ubiju, udare u glavu… na razne načine [su ubijali], to sam imala prilike i da slušam .  Verovatno je završila u Sisku.  Nikada nisam mogla da doznam kako i gde [je završila].  Mnoge žene iz Siska su slane u Nemačku na rad. Ona nije bila ni u jednom transportu.  Da je bila, verovatno bi se vratila. Mnoge su se vraćale posle oslobodjenja. Posle rata su se vraćali i zarobljenici i logoraši koji su preživeli logore i u Norveškoj i u Nemačkoj i u Poljskoj, Aušvic, Dahau i da ne nabrajam sve te silne logore.  Srba je bilo u svim tim logorima. Niko nije znao za moju majku ništa da kaže. Ja sam jednom na spisku u Jasenovcu videla [ime] ali da li je to ona? Ne odgovara ni ime ni godina rodjenja. Tamo je neka žena Mara, a njoj je bilo ime Marija. Dobro, možda se u narodu zvala Mara, ali se nisu slagali ni godina rodjenja ni ostali podaci. Još je jedna bila takva [koja bi možda mogla da bude ona], ali u spisku u Jasenovcu.  Sada ni tog spiska nema, jer je potpuna revizija svega, postupa se tako da se sve uništi, da tragova nema.  Ovo su valjda još poslednji pokušaji da se možda nešto sačuva. Ja sam pokušala preko Udruženja zatočenika logora da dodjemo do nečega. Podršku države nemamo, jednostavno ih to ne zanima. Ali, da se vratim  [na brata].

Kažem, eto, da ga je sačuvala Sveta Petka da ga nijednom ustaše nisu odvojile kada su skupljale decu. Već je bilo oslobodjenje, mart mesec, kako oni [Hrvati] kažu ožujak. Naišli su [partizanski] kuriri [na bratovog konjića]na relaciji izmedju Ljubljanje i Trsta, jer je 28.divizija  oslobadjala taj deo. Partizanska jedinica je došla sve do Trsta. I oni [kuriri] vide njegovog konjića.  Ja kažem konjić, a ko zna, možda je bio i veći konj. Kažu: „Eno Nikicinog konja, šta će Nikicin konj tu?“. A to je bio deo minskog polja gde su oni prolazili.  Borci su znali koji je deo miniran i to su već obeležili.  Njega [brata] je konj zbacio. Kada su došli do konja videli su Nikicu oblivenog krvlju i licem okrenutim ka zemlji, u besvesnom stanju. Oni ga brzo stave na [drugog] konja, njegovog vežu za druga dva, jer su bili dvojica [kurira] i svaki je imao svog konja.  Dodju do saniteta, ostave ga tamo. Svi se borci vraćaju, a našeg brata nema. Mislili smo da je negde zaostao, nismo ni znali gde je bio, nismo znali ni u kojoj je jedinici bio. Tek, on se pojavio negde krajem septembra. Znači od marta do septembra, nekih pet, šest meseci je proveo u bolnici. Ovaj deo [vilica] mu je bio sav razbijen, [kao] i zubi.  Ali, eto, i drugi put je ostao živ, a bio je na ivici smrti. Preživeo je rat.